Georg Arends:
UZGAJIVAČI SEMPERVIVUMA
Od mnogobrojnih vrsta čuvarkuća, najviše mi se dopadaju biljke iz grupe arahnoideum čije su rozete sa finim belim končićima, nalik na paučinu. Većina njih je malih rozeta i pomislio sam kako bi lepo izgledale biljke većih rozeta prevučene tom paučinom. Tako sam za hibridizaciju odabrao sorte kao što su „Triste“, „Violaceum“, „Atroviolaceum“.
Odstranio sam otvorene cvetove, pupoljci su pravovremeno kastrirani i kao zaštita od insekata obavijeni finim, svilenim papirom. Onda je usledilo oprašivanje polenon koji je na isti način zaštićen od insekata. Uspeh je bio dobar. Rozete su bile veće i obavijene končastom paučinom i imale su tamniju boju. Bilo je teško napraviti izbor iz nekoliko stotina vrsta. Od svega sam izabrao tri najbolje i dao im imena „Alfa“, „Beta“ (1927) i „Gama“ (1929). Sve one imaju, od braon do crno-braon boju i končastu paučinu. Sejanje ovih biljaka dalo je bogatstvo formi i boja, više ili manje čupavih. Ponudio sam ih kao seme i kao izdanke pod imenom sempervivum-novi hibridi. Ukrštanje sa biljkama žutih cvetova dalo je ružne, prljave nijanse, tako da sam napustio taj pravac.
ALFA 1927 5 cm velika braon-crvena rozeta sa belim dlačicama. Cvetovi su roze boje na stabljikama 10-15 cm, visine. Roditelji: triste, violaceum, atroviolaceum i sl. Rozeta je nešto koso postavljena, sa špicastim vrhovima, koji su čupavi. Helen E. Payne piše: biljka ima srasle rozete „leđa u leđa“, kao sijamski blizanci.
BETA 1927 3 cm velika braon-crvena rozeta koja je u unutrašnjosti svetlija. Svaki list je dlakav. U proleće izgleda crveno-braon sa srebrnim odsjajem. Cveta tamno roze.
GAMA 1929 Srednje velika čupava rozeta, crno, braon, zelenkasto i srebrnih tonova. Cvet roze.
RONSDORFER HIBRIDI 1935 Rozete su srednje velike i imaju mat crvenu boju sa laganim plavo-violet prelivom. Cvet je roze sa crvenom sredinom. U celini izgleda kao tamnobojna BETA.
ONI IMAJU VEČNI ŽIVOT
Karl Veliki je na svojim zgradama dozvoljavao samo jednu vrstu gromobrana-čuvarkuću, biljku koja je mogla da zaštiti krovove od požara. Već stotinama godina ova biljka opseda zidine, monumentalne kapije kraljevskih poseda, krovove seljačkih kuća i štala.
Sempervivum su pravi umetnici preobražaja: dok baštenske forme, sa svojim velikim, nalik artičokama, listovima, od upadljivo crvene, braon, plavosive boje ukrašavaju površine, divlji primerci i prirodni hibridi, nosioci su zelene boje rozeta. Pojedini od njih imaju crvene vrhove ili su im listovi prevučeni crvenom bojom. Divlji primerci se dobro kombinuju sa baštenskim, jer pojačavaju efekat. Često ih zamenjuju sa kaktusima. Baš zbog toga što i jedni i drugi čuvaju vodu u svojim debelim listovina za sušna vremena. Obe vrste imaju zajedničku osobinu, izdržljivost. Čuvarkuća može izdržati temperature od -40ºC do +60ºC i može da izdrži veoma dugo bez vode. Te osobine su i dale latinsko ime biljci sempervivum – večno u životu. Izdanci na glavnoj rozeti, kojima se u stvari biljka razmnožava, to potvrđuju. Posle cvetanja jednim upadljivim cvetom koji daje seme, glavna rozeta umire, ali izdancima koje je pustila, biljka zapravo produžava život.
Od sredine marta meseca biljke počinju bukvalno da se žare i pokazuju se u svojoj najlepšoj formi boja. Kad u junu i julu pojedinačno počnu da cvetaju, ukrašavaju vrt crvenim i žutim, ređe belim cvetnim zvezdicama. Ostalo doba godine su ponovo neupadljive.
Kod divljih primeraka, Sempervivum grandiflorum počinje da cveta krajem maja, početkom juna. Sempervivum montanum, brdski primerak sledi svojim purpurno-violetnim cvetovima. Tek posle, u drugoj polovini juna razvijaju se blistave, roze ili karmin-crvene zvezdice. Međutim, za mnoge ljubitelje ovih biljaka, najbitnije je lišće rozeta. Ističe se jedna varijanta čuvarkuća sa Kavkaza – Sempervivum caucasicum svojim bojama. Intenzivno zelena rozeta ima crveno-braon vrhove. Na svetlu, posebno izražena je rozeta Sempervivum zeleborii i Sempervivum davisii. Rozete patuljastih podvrsta Sempervivum minus, mirišu intenzivno kad je toplo i sunčano na tamjan (smolu).
Čuvarkuća potiču iz brdovitih-planinskih krajeva. Tamo pokrivaju stenje i kamenje. Zato su pogodne i za balkone u zgradama. Kamene žardinjere mogu da dočaraju Alpski krajolik. Na crepu krovova ili na zidovima, opstaju godinama. Dosta pažnje će privući kameni zid u čijim šupljinama, između kamena, raste čuvarkuća.
Čuvarkuća važi za biljku koja ne traži posebnu negu i pri tom je skoro neuništiva. Ali, stalna vlaga, smeta biljci. Voda mora da otiče i tada biljka može da bude izložena kiši. Saksije moraju da imaju veliki otvor na dnu. Potrebno je na dno staviti šljunak, krhotine grnčarije, a zemlju izmešati, ako je kompostna, sa dosta oštrog peska. Što su divlji primerci osetljiviji na zimsku vlagu, to više raznih krhotina dodati zemlji u koju se sade.
Čuvarkuće su biljke svetlosti i treba im dosta sunca i vazduha. Zato im nije mesto na severnoj strani kuće. Da se osuše, ne mogu, ali mogu da uvenu na vrelom suncu. Na kiši i zaštićene od vetra, dosta se muče. Ako je zemlja prebogata mineralima i hranljivim materijama lišće može da bude naduveno ili smežurano i mlitavo. Tada pomaže presađivanje u posniju zemlju. Međutim ako je zemlja previše posna, biljke samo vegetiraju. Tu pomažu: dve kašike mešavine kompost - peska ili trine – kamenog brašna, dodati zemlji i već će se posle nekoliko meseci primetiti poboljšanje.
Ako stvorimo dobre uslove ovim umetnicima u gladovanju i žeđi, onda kasnije neće biti problema oko dalje nege. Čak mogu nedeljama da se prepuste sami sebi. Pošto im zima ne smeta, teške žardinjere ne morate da unosite unutra. Divlje pčele se osećaju uz ove biljke posebno prijatno. One često u poroznoj zemlji oko biljaka prave svoja gnezda.